Osobno volim nositi uzorak ljudske lubanje na odjeći i na raznim modnim dodacima, a volim i raditi sa tkaninama koje na sebi imaju takav uzorak. Već duže vrijeme krenuo je uspon ljudske lubanje sa margina u modni vrh. Sada lubanje nisu više rezervirane za opake bikere i mračne darkere, već se pojavljuju na trendsetericama i djeci. Jedan dio mene je sretan zbog toga, jer je sada izbor stvari sa motivom lubanje dostupan i raznolik, ali drugi dio mene se bori protiv toga. Kad nešto postane toliko moderno da nose svi, lako izgubi svoju dušu. Bez obzira bila ona trenutno moderna ili ne, ljudska lubanja kao motiv meni je draga i volim je. Moja prva lubanja koju sam nosila bila je na privjesku lančića. Često sam znala dobiti kritike što nosim nešto tako „ružno“ oko vrata, ja sam je smatrala svojom zaštitom.

Da li znate zašto motoristi nose lubanje? Nose ih kao zaštitu od smrti.

Sve to me potaknula da malo proučim na internetu što piše o simbolici ljudske lubanje kroz povijest, u nastavku prenosim pronađeno.

Simbolika lubanje je pridavanje simboličkog značenja ljudskoj lubanji. Najčešća simbolička primjena lubanje je u svrhu prikazivanja smrti i smrtnosti. U moderno doba to se promijenilo. Lubanje se sve više dizajniraju u svrhu mode, a ne u skladu s povijesnom simbolikom.

Ljudski mozak ima posebni dio zaduženu za prepoznavanje lica, i toliko ih je sklon prepoznavati da može vidjeti lice i u par točaka i linija ili interpunkcijskim znakovima – mozak ne može razdvojiti sliku ljudske lubanje od poznatog ljudskog lica. Ljudi često prepoznaju zakopane dijelove tek djelomično otkrivene lubanje čak i kad ostale kosti mogu izgledati kao obično kamenje.

Zbog toga, ona simbolizira i smrt i sad već prošli život

Lubanju ljudi često smatraju vizualno privlačnim – no lubanja je istovremeno i očito mrtva. Kao takve, ljudske lubanje su često vizualno privlačnije od ostalih kostiju ljudskog kostura i može pružati fascinaciju dok su ostale kosti odbojne. Naše društvo trenutno uglavnom asocira lubanje sa smrti i zlom. No, smatra se da je nekim davnim civilizacijama davala suprotnu asocijaciju, u kojima su predmeti poput kristalnih lubanja predstavljali „život“- odavanje počasti ljudskosti i utjelovljenje svijesti.

Primjeri:
Lubanja koja je često gravirana ili rezbarena na ranim nadgrobnim spomenicima iz Nove Engleske bi mogla biti tek simbol smrtnosti, no također je često prati anđeoski par krila koja nose smrtnost još dalje od njene vlastite smrti.

Jedan od najpoznatijih primjera simbolizma lubanje je prisutan u Shakespeareovom Hamletu, gdje glavni lik prepoznaje lubanju starog prijatelja: „Ah, ubogi Joriče! – Poznavao sam ga, Horacije – bio je to beskrajno šaljiv čovjek…“ Hamleta to inspirira kako bi izustio gorki solilokvij očaja i grubog ironičnog humora.

Usporedite Hamletove riječi „Ovdje su visjele usnice, koje sam poljubio, ne znam koliko puta“ sa talmudskim izvorima „… rabin Ishmael [visoki svećenik]… stavi [odrubljenu glavu mučenika] u svoje krilo… i zavapi: o, sveta usta!… Tko vas zakopa u pepeo…!“ Lubanja je bila simbol melankolije Shakespeareovim suvremenicima.

U elizabetanskoj Engleskoj, lubanja smrti, obično prikazivana bez donje čeljusti, je predstavljala svodnike, nemoralne osobe, seksualne avanturiste i prostitutke. Termin „lubanja smrti“ je bila idiom za takve žene, a većina ih je nosila prsten s lubanjom kako bi ih se moglo prepoznati, bilo na radnom mjestu ili općenito. Izvorni prsteni su bili široki i od srebra, s lubanjom kao dekoracijom, koja nije bila puno šira od samog prstena. To je omogućavalo da se prsten okrene oko prsta kako bi se lubanja prikrila u pristojnom društvu, odnosno ponovno vratila na vidjelo u blizini mogućih klijenata.

Venecijanski slikari iz 16. stoljeća su svojim klijentima prikazivali moralne alegorije, a „memento mori“ (lat. „sjeti se da si smrtnik“) je bila česta tema. Prikaz natpisa na staroj grobnici „etinArcadia ego“ (lat. „i ja sam bio u Arkadiji“), kao da ga izgovara pokojnik, je postao slavan zahvaljujući dvjema slikama Nicolasa Poussina, a sam natpis se prvi puta pojavio na Guercinovoj verziji, 1618.-1622. (nalazi se u Galeriji Barberini u Rimu). Na njegovoj slici, dva zaprepaštena pastira nailaze na grob na kojemu natpis ET IN ARCADIA EGO biva pojačan pojavom crvljive lubanje u prvom planu.

Pored Magdaleninog zrcala, u konvencijama baroknog slikarstva lubanja ima prilično različita značenja i podsjeća gledatelja da je Magdalena postala simbolom pokajanja. U široko poznatoj litografiji C. Allana Gilberta na kojoj lijepa djevojka koja sjedi pred svojim toaletnim zrcalom, promatrač svjedoči transformaciji u alternativan prikaz – jezovit odjek motiva pokajanja svjetovne Magdalene se nazire iza ove ikone s početka 20. stoljeća.
Lubanja postaje ikonom za sebe nakon što je njezin slikovni prikaz postao zamjenom za stvarni predmet. Simon Schama je zapisao ambivalentnost Nizozemaca prema njihovom vlastitom svjetovnom uspjehu za vrijeme zlatnog doba Nizozemske u prvoj polovici 17. stoljeća u knjizi „TheEmbarrassmentofRiches“. Moguću neozbiljnu i samo dekorativnu prirodu žanra mrtve prirode je izbjegao Pieter Claesz na svojoj slici „Vanitas“ – lubanja, otvoren džepni sat, prevrnuta vinska čaša, ugašena svijeća, knjiga: „Gledaj, vino života je isteklo, duh je ugašen, o, Čovječe, uz sve tvoje znanje, vrijeme teče dalje: Taština!“ Vizualni prikazi žurbe i nasilja života su u kontrastu s vječnosti u ovoj mračnoj, nepokretnoj i potpuno tihoj slici.
Na prikazima lubanje na nacističkim SS-ovim simbolima, mrtvačka glava (njem. Totenkopf) se bavi strahom od smrti, no u obliku tetovaže na nadlaktici, njezina moć tjeranja zla pomaže motociklistu odmetniku da prevari smrt.

Lubanja i prekrižene kosti znače „Otrov“ kad se nalaze na staklenoj bočici s bijelim prahom ili na bilo kakvoj ambalaži. No, nema isto značenje kad se vijori visoko iznad palube kao piratska zastava (poznata pod imenom Jolly Roger) – u ovom slučaju piratska mrtvačka glava označava piratsku nemilosrdnost i očaj. Njihova upotreba prikaza smrti se može usporediti s njihovim zanimanjem koje je u suprotnosti s prirodnim poretkom stvari. Marcus Rediker tvrdi da su „pirati dokazivali svoje jedinstvo i putem simbola“, govoreći o crnoj piratskoj zastavi koja ima simbol kostura ili lubanje pored srca koje krvari i pješčanog sata, opisujući je kao „trojstvo međusobno povezanih simbola – smrti, nasilja, ograničenog vremena – koje istodobno prikazuje značajne dijelove pomorskog iskustva i elokventno govori o svijesti samih pirata da su i oni svojevrsna lovina. Pirati su prihvatili simbol smrtnosti od brodskih kapetana koji su koristili lubanju kao simbol u svojim dnevnicima da označe nečiju smrt.“

Kad je lombardijski kralj Alboin nosio lubanju kao trofej na svojem pojasu, ona je predstavljala mračan trijumf nad njegovim starim neprijateljem, a on je i pio iz nje. Na isti način je lubanja upozorenje kad ukrašava zidine grada ili trune na kolcu pored „izdajničkih vrata“. Ćele-kula, u koju su ugrađene lubanje srpskih pobunjenika, je izgrađena 1809. na putu u blizini Niša u Srbiji kao snažno političko upozorenje od Turskog Carstva. U ovom slučaju, lubanje su izjava: trenutni vlasnik je imao moć da ubije prethodnog. Ispijanje krvi zaklanih (žrtvovanih) neprijatelja spominju Ammianus i Livy, a Solinus opisuje irski običaj umivanja lica krvlju zaklanih i njezino ispijanje. Hram božice kali je ukrašen lubanjama, a ona nudi život kroz vrtlog krvi. Talijanski slikari iz kasnog srednjeg vijeka i rane renesanse stavljaju lubanju u podnožje križa na Golgoti (hebrejski naziv za „mjesto lubanje“). No, njima ta lubanja pripada specifično Adamu.

Zmija koja gmiže kroz oči lubanje je poznat motiv koji je preživio sve do današnje goth supkulture. Zmija je ktonički bog znanja i besmrtnosti zbog toga što odbacuje svoju kožu. Zmija čuva stablo u grčkom vrtu Hesperides i kasnije stablo u rajskom vrtu. Zmija u lubanji uvijek prolazi kroz duplju koja je bila oko – znanje ostaje i nakon smrti, a zmija nosi tajnu.

Lubanja govori. Ona kaže „EtinArcadia ego“ ili jednostavno „Vanitas“. Na mozaiku koji je pokrivao stol u jednom pompejskomtricliniumu, lubanja je okrunjena stolarskim kutnikom i viskom koji se nalazi ispred njezinih očnih šupljina (Smrt kao veliki izjednačitelj), dok se ispod nalazi motiv kratkotrajne i promjenjive prirode života – leptir na vrhu kotača – stol za simpozij filozofa.

Slično tome, lubanju se može vidjeti okrunjenu osušenim ružama, svojevrsni „carpediem“, iako rijetko okićena toliko koliko na slici „Catrina“ meksičkog umjetnika Joséa Guadalupea Posade. U srednjoameričkoj arhitekturi, hrpe lubanja (pravih ili izrađenih) su predstavljale ishod žrtvovanja ljudi. Lubanje u katakombama kapucinskih redovnika ispod crkve Santa Maria della Concezione u Rimu su zajedno s kostima i zubima preminulih redovnika posložena u bogati barokni prikaz ljudske prirode kroz niz predsoblja i podzemnih kapelica s natpisima na kostima koji kažu „Noi eravamoquellochevoisiete, e quellochenoisiamovoisarete“ („Mi smo bili ono što vi jeste, a ono što smo mi, vi ćete postati“).

Stara narodna priča zapadnoafričkog naroda Yoruba govori o čovjeku koji je naišao na lubanju koja je stajala na stupu pored puta. Na njegovo čuđenje, progovorila je. Čovjek ju je upitao zašto je na stupu. Ona je rekla da je tamo zbog toga što priča. Čovjek je otišao do kralja i ispričao mu o lubanji koja govori. Kralj i čovjek su se vratili do lubanje, no ona nije govorila ništa. Kralj je tad zapovjedio da se čovjeku odrubi glava i naredio da je se stavi na stup gdje je stajala lubanja.

U budističkoj ikonografiji Vajrayana, simbolizam lubanje se često koristi u prikazima bijesnih božanstava i dakinija.

Tetovaže lubanja

Tetovaže lubanja imaju širok niz simboličkih značenja, ovisno o upotrebi lubanje. Postoji toliko načina prikazivanja lubanja da se mogu upotrijebiti za izraze toliko međusobno različite, od toga koliko je osoba moćna do toga koliko je slatka i ženstvena.

Postoje tetovaže lubanja koje trebaju biti strašne, one koje se crtaju što je realističnije moguće, a druge se crtaju ružičastom bojom sa srcima umjesto očnih šupljina. Lubanja je toliko univerzalan simbol da se može prilagoditi doslovno svakom značenju, od religijskog preko političkog do jednostavno umjetničkog dizajna s naglaskom na estetiku.

Nekad su tetovaže lubanja bile samo za određene „vrste“ ljudi – one koji su iz nekog razloga željeli tetovažu nečeg mračnog i prijetećeg. Primjerice, tetovaže lubanja su bile – i još uvijek su – česti motiv u zatvorima i zatvorskim bandama. Za motoriste, tetovaže lubanja su služile kao svojevrsni talisman koji ih je štitio od smrti.

Slike lubanja u prvom redu asociraju na smrt, a mi smo društvo koje se radije neće suočavati sa smrću sve dok to apsolutno nije nužno.
Motivi mrtvačkih glava su se često koristili u klasičnoj umjetnosti, ukazivajući na činjenicu da vrijeme prolazi i da svi moramo umrijeti. Primjerice, u Meksiku postoje proslave Dana mrtvih u kojima se koriste dekorativni kosturi od šećera i kolačići u obliku lubanja!

Lubanje su podsjetnik mnogima o njihovoj vlastitoj smrtnosti. Tetovaža lubanje može biti podsjetnik da se život treba živjeti u potpunosti jer će kad-tad doći do njegovo kraja.

Za druge, lubanja predstavlja njihovo duhovno vjerovanje u život poslije smrti. Mnoge religijske umjetnine koriste upravo lubanje s tim ciljem, a tetovaže imaju isti cilj.

Umjetnost tetovaža lubanja

Lubanje su dostupne u svim oblicima i veličinama, a neke su iznenađujuće atraktivne. Naposlijetku, još jedan razlog popularnosti lubanje je taj da se njezine dramatične linije dobro uklapaju u umjetnost.
Tetovaže lubanje po vlastitoj zamisli su postale toliko popularne da je njihova umjetnost uvelike evoluirala. Moguće je nacrtatit vrlo detaljne scene s koliko god lubanja želite, baš kao i nevjerojatne detalje koji oživljavaju te lubanje. Za žene, popularan dizajn je ružičasta lubanja s mašnom na vrhu.
Lubanje se često kombiniraju sa tribal uzorcima, ružama i ostalim cvijećem poput trešnjinog cvijeta, orlovima, puškama i granatama (tipično za vojsku), krilima (tipično za motoriste), zvijezdama (zajedno s lubanjom simboliziraju beskonačnost smrti), te leptirima (lubanja je simbol smrti, a leptir ponovnog rođenja).

Tetovaže šećernih lubanja

Dan mrtvih (dia de los muertos) je proslava u Meksiku u kojoj lubanja (calavera) ima važnu ulogu. Na Dan mrtvih (2. studenoga), obitelj i prijatelji se okupljaju kako bi se sjetili svojih preminulih bližnjih. Rade se lubanje od šećera koje su vrlo ukrašene i jestive.

Tetovaže šećernih lubanja su popularne kod žena zbog originalne kombinacije lubanje i boja, mrtvog i živog. Osim toga, vrlo su ukrašene raznobojnim cvijećem i šarama.

Neki ljudi odabiru tetovažu šećernih lubanja kao sjećanje na svojeg bližnjeg koji je preminuo. Kao i sam Dan mrtvih, tetovaže mogu biti simbol tugovanja nad životom koji je završio, a istovremeno i proslava tog života i svega što život općenito ima za ponuditi.

Modeli:

little_miss_hanover

missrockind

Vibela

***Napomena: Većina teksta kojeg ste ovdje pročitali je prijevod engleskog teksta sa wikipedije, ostatak je sa drugih izvora sa neta.